Možda je to Murphyjev zakon, a možda samo slučajnost. No jasno je da moramo porazgovarati o nečemu što se tiče kruha i Argete.
Savršeno si namazao/la Argeta paštetu na zadnju krišku tosta, no iznenada se trgneš, spotakneš, i ona ti padne na pod. Zar baš mora pasti ovako? Mora postojati objašnjenje za to zašto kruh gotovo uvijek padne na onu stranu koja je prekrivena ukusnim namazom. Možda je gola strana kruha zavidna namazanoj, koja je imala sreće biti prekrivena Argeta paštetom?
Sve je počelo šaljivom pjesmicom
Je li Argeta postojala 1884. godine? Nažalost nije, no postojao je pjesnik James Payn koji je napisao ove, uvijek aktualne, stihove:
”Nikada mi kriška kruha
ne pade na suhu stranu,
već na onu obilato
maslacem namazanu.”
“Ako nešto može poći po zlu, poći će po zlu … “
… ovako nešto izjavio je zrakoplovni inženjer Edward A. Murphy 1949. godine. Da, odatle nam ime za Murphyjev zakon. Prema fizičaru Robertu Matthewsu, većina namazanih kriški kruha (u našem slučaju Argetom) ne pada kao novčić, s 50 posto šanse da završi na jednoj ili na drugoj strani. Kruh se okreće na namazanu stranu zbog visine s koje pada. Kako prosječan stol nije dovoljno visok da bi se kriška kruha okrenula dvaput, ovdje vrijedi Murphyjev zakon. Kad bi stol bio viši od tri metra, kruh bi se okrenuo punih 360 stupnjeva te bi Murphy Argeti dao prednost — ipak bi mogao/la u njoj uživati.
